Rekapitulacija

Australski je pisac Markus Zusak za posjeta Zagrebu 2019. (svoje) pisanje usporedio s izgradnjom fleksibilne zgrade, vrlo čvrstih temelja, ali podložne promjeni. Time se svrstao među literarne arhitekte, autore čije se priče grade oprezno i promišljeno. Kao suprotnost im, kazao je, stoje vrtlari.

Klasifikacija, naravno, nije izvorno njegova. Pisce je na one koji podrobno planiraju priče, strukturiraju ih i osmisle svaki detalj prije no što krenu sa zapisivanjem i druge, čije se pisanje odvija bez plana, samo puštanjem da zasađena klica ideje razraste i odvede ih u određenom smjeru, razvrstao George R. R. Martin, najpoznatiji kao autor književnosti iz žanra fantastike, posebno serijala Pjesma leda i vatre. Dvojica su autora izabrana s namjerom; u najpoznatijem Zusakovu ostvarenju naratorica je Smrt, Martin desetljećima suvereno vlada jednom oblašću fantastičnog kraljevstva, a književnica, esejistica, pjesnikinja i još mnogošto, vjerojatno najkreativnija autorica engleskoga govornog područja, Margaret Atwood (1939) posljednjom zbirkom priča, U nebranu grožđu, netom objavljenom u izvrsnom prijevodu Ane Josić, a pod egidom Lumena, spaja oboje. Čvrsto je držeći za ruku, vodi Smrt (i) onkraj vjerojatnog i tako još jednom potvrđuje autorsku prevlast u spekulativnoj fikciji.

Izd. Lumen, Zagreb, 2023.
S engleskoga prevela Ana Josić

Premda se, koliko mi je znano, nikada nije svrstala uz vrtlare ili arhitekte, autorica se zbirkom, a posebno odsječkom u majstorskoj minijaturi Mrtvi intervju, razgovoru s prizvanim duhom Georgea Orwella, duboko naklanja prvima. „Volio sam vrtlariti. Divno je to… fizički rad, svakakvi mirisi… A onda iz blata i znoja, poput čuda, izraste nešto lijepo…“, reći će Orwell na spiritističkoj seansi. Citirana referenca odraz je njegova odnosa prema aktivnosti stvarnog obrađivanja vrta, no promatrana kroz višeznačnost priče (kao i zbirke u cijelosti), prenosi se na stav prema pisanju. I to obiju u razgovor uključenih strana.

Poput Orwella, i Margaret Atwood grozi se suvremenom dobu inherentne, pretjerane političke korektnosti. I ona shvaća da ljude, kao i biljke, treba kultivirati. Atwoodova će Orwellu u usta staviti rečenicu „Bio sam čovjek svog vremena“ i time opaliti snažnu pljusku kulturi otkazivanja temeljenoj na promatranju „onog“ vremena optikom ovog današnjeg. Umjesto površna lamentiranja, njezina je, ili njihova zajednička, strategija kultivacija pisanjem, potom i čitanjem. Stoga kroz petnaest u zbirci okupljenih, stilski i formalno umnogome različitih, a tematski podudarnih priča istražuje različite pripovjedne strategije i strukture sjećanja. Nije to, u radu Margaret Atwood, ništa nova, ali zbirku i ne treba promatrati kao prodor originalnosti, već u njoj pročitati izuzetnu autoričinu vještinu da samoj sebi, za života, ispiše eulogiju – i to u izvornom, starogrčkom značenju riječi, prerađujući fragmente svojih najboljih djela. No više od posmrtnog slova, U nebranu grožđu zapravo je rekapitulacija.

Što se sabire? Opus i tematske preokupacije. Različite u tonu, od svečarskih do apsurdnih, i žanru, od gotovo ispovjedne proze do znanstvene fantastike, u tri cjeline (Tig i Nell, Moja zla majka, Nell i Tig) podijeljene priče nastavak su ili produžetak autoričina ranijeg rada. Najjasnije je to u priči Samoposluživanje, narativnom obrtanju najpoznatijeg autoričina djela, Sluškinjine priče, u kojoj umjesto žena zaključani bivaju muškarci. Naravno, kako bi ih se zaštitilo od njih samih i bolesti koja kosi populaciju. Aluzija je to na srednjovjekovne dogovorene brakove među kraljevskim obiteljima koliko je i priča Nestrpljiva Griselda, premda do točke nadrealnog dovedena uvođenjem hobotničastog vanzemaljca kao pripovjedača, posveta Boccacciovu djelu iz vremena epidemije kuge. Ubojstvo školjkama ponovno ispisuje priču Hipatije Aleksandrijske, kao što je to nekoć učinila s Penelopejom, a Metempsihoza ili putovanje duše dotiče se, makar rubno, u doslovnoj slinavoj simbiozi čovjeka i puža, problematike ekosustava i međusobne usmjerenosti njegovih čimbenika jednih na druge.

Ipak, U nebranu grožđu najsnažnije se naslanja na autoričinu posljednju zbirku poezije, Od dragosti. Obje u tonu melankolične, sa smrću kao neizbježnim teretom, Rilkeovom mišlju uobličeno, predstavljaju „povijest koja izbija u našim srcima“. Nije to neobično – iako su nastajale mnogo dulje, obje su ukoričene nakon odlaska autoričina part­nera, u trenutku kada smrt, premda više nije tragedija, snažno uzdrmava temelje postojanja onih koji ostaju. Upravo takvima Margaret Atwood posvećuje ispisane stranice – već naslovom otvorne priče, Prva pomoć, otkriva o čemu je ovdje riječ. Priča je, u svojoj srži, dio autoričine opreme za preživljavanje, svojevrsna autorska terapija. Zato i posvećuje toliko pažnje njezinu konstruiranju i promišljeno, mijenjajući kutove fokalizacije, raščlanjuje odnose pripovijesti i povijesti, sjećanja i zbilje. Pristup je možda najbolje vidljiv u priči Loši zubi gdje sabirući nekoliko verzija istog događaja naposljetku kristalizira da istina kao konačna datost – ne postoji.

Ako Sluškinjinom pričom ispisuje politički manifest, a Ludim Adamom povijest književnosti, tada je U nebranu grožđu i povijest i analiza i pohvala žalovanja kao nužnog, a zanemarenog procesa. Melankolična, ali ne i shrvana, Margaret Atwood dopušta smrti da prati njezine stope i ponovno se, nadajmo se ne posljednji put, dokazuje kao izvanredna promatračica života.